Koliko god vremena prošlo, mirisi i okusi duboko urezani u sjećanje, ne prolaze. Godine prođu, vrijeme učini svoje, odraste se, promjeni mjesto i način života.
Stare uspomene
No, ponekad je i jedna stara uspomena dovoljna da sjećanja ožive. Brojni Duvnjaci u Tomislavgradu ili inozemstvu okus i miris djetinjstva i rodnog kraja nerijetko osjete u zalogaju ili šniti kruha ispod sača, koji već dugo nisu kušali. Prije nekoliko desetljeća gotovo svaka obitelj u duvanjskom kraju imala je vlastiti sač ispod kojega bi svakodnevno pekli kruh. Danas, kada je ova vrsta kruha tzv. specijalitet u odnosu na kruh koji se prodaje i jede, tek rijetki imaju i prave vlastiti kruh ispod sača. No, ipak, u mjestu Mokronoge, nedaleko od Tomislavgrada, postoji obitelj koja zajedničkim snagama dnevno ispod sača ispeče ponekad i više od stotinu kruhova. Obiteljsku tradiciju pretvorili su u zajednički posao, od čega danas živi cijela obitelj, piše ABCportal. – Stara kuća s mnoštvom materijala je izgorjela, otac je otišao u prijevremenu mirovinu, a za nas je posla bilo jako malo. Okolnosti su nas primorale na određeno rješenje koje smo, hvala Bogu, pronašli u ovom poslu. Pronašao ga je na prvom mjestu naš pokojni brat, sin, suprug i otac Jozo – prisjećajući se početaka, priča za ABCportal Marijan Baković, Jozin brat, danas vlasnik obrta “Mara”. Jozo je imao ideju i viziju, pokrenuo je posao i promijenio obiteljsku situaciju. Nažalost, izgubio je život, no život nije izgubio njega. Kroz veliku i vrijednu obitelj, živi i danas. Njegovu želju obitelj svakodnevno ostvaruje, pa se tako miris kruha širi Mokronogama, a zadovoljstvo kvalitetom koju Jozina obitelj proizvede, i cijelom duvanjskom općinom. – Najbolji dio našeg posla je kada vidimo zadovoljstvo u očima ljudi dok jedu naš kruh. Nema novca koji to može platiti – ponosno kaže Marijanov mlađi brat Ivan. – Ja to zadovoljstvo najviše osjetim kada mi ljudi koji su jeli naše pite, vrate tepsije pa kažu kako bolje pite u životu nisu pojeli – dodaje majka Mara po kojoj je obrt i dobio ime. A kako i ne bi? Dvije vrste kruha, crni i bijeli, sve vrste pita i meso, peče se po staroj domaćoj recepturi. Upotrebljava se domaće brašno od žitarica koje uglavnom sami proizvedu dok se vatra lijeskom loži. Kruh, pite i meso peku se pod kupolom koja sačuva sve njihove sokove i okuse. – Ljeti, u sezoni, dnevno ispod sača, uz pite i meso, pečemo i više od stotinu kruhova, izvan sezone četrdesetak. Stalno surađujemo s nekoliko trgovačkih centara, svadbenih salona… Radimo i po narudžbama te vršimo dostavu – kaže Marijan.
Svatko ima svoj dio posla
– Počeli smo u vlastitoj kući, a danas imamo poseban objekt i 34 sača. Svatko radi svoj dio posla, otac Bariša, brat Ivan i ja, između ostaloga, ložimo, pečemo i dostavljamo kruhove, dok majka i nevjeste rade tzv. potkuivanje i raskuivanje – dodaje. Umora, napora i teških dana, kažu Bakovići, ima kao i u svakom poslu. No, njihova je prednost u zajedništvu, a motivacija u ostvarenju ideje i želje njihova pokojnog Joze, zbog čega će se, kažu, tradiciju truditi prenijeti i na vlastitu djecu, piše ABCportal.
